Vragovi iz narodnih predaja često su bili objašnjenje naglog uspjeha ili neuspjeha, sreće ili nesreće, odnosno svega što čovjek nije mogao objasniti a negativno je utjecalo na živote.
Postoji više vrsta vragova, a znamo ih po imenima: Lucifer (poznat kao gospodar vragova), Belzebub i Popiliuša (vrag sreće) i šantav vrag. Šantavi vrag je najgori od svih. U Samoboru ga se još naziva “hudič” ili “šent”, a na Gradišću “markaj”, “malik” ili “maslak”. Pobožni ljudi, pogotovo žene, nisu voljeli izgovarati riječ vrag jer ga nisu htjeli slučajno zazvati, nego su radije govorili “nečisti”, “nečistak” ili “nečastivi”.
Vražja imena bijahu velika tajna te se ni oni međusobno njima nisu zvali. Kada bi tko načuo vražje ime, stekao bi kontrolu i vlast nad tim vragom i mogao ga je zvati kada bi od njega nešto trebao. To je bio jedan od najlakših načina da se vraga ulovi, obuzda i zatvori u podrumu. Osoba je pri tome trebala biti pažljiva, jer je bilo i divljih vragova koji se nisu dali obuzdati ili bi se odazvali samo tri puta, a nakon ta tri puta bi osoba, ako bi pretjerala u zazivanju, ostala iščupana jezika.
Za mnoge se samoborske imućne obitelji vjerovalo da je to bogatstvo stekao neki njen pripadnik koji je ulovio vraga i držao ga zatvorenog u podrumu gdje mu nije mogao pobjeći, onakav prepreden kakav je bio. Hranio bi ga, a vrag bi mu zauzvrat davao svojeg novca. Vraga je ponekad hranilo i po nekoliko generacija u obitelji, no znalo se dogoditi da pobjegne zato što mu je već dozlogrdilo ili bi ga jednostavno zaboravili nahraniti te bi povodom zadnje navedenog porazbijao prozore, razbacao i rascijepao cijelu kuću. Ako se u kući za vrijeme njegova divljanja našlo koje malo dijete, strpao bi ga u vreću i odnio ga sa sobom u šumu te mu se više nikada nije moglo ući u trag.
Osobe koje su pokušale slijediti njihove tragove rekle su da im nikada nisu našli kraja jer vrag u jednoj noći može proći onoliki put koliki jedan čovjek prođe za cijela života.
Znalo se vidjeti vragove kako suše svoj penez u obliku dječaka na raskršću, no čim bi im se prišlo bliže nestali bi vrag, njegov penez i plahta na kojem ga je sušio.
Prizivanje vraga
Coprnice su znale prizivati vrage za razne svrhe, a najčešće kako bi posudile novac ili kako bi im otkrili neke mračne tajne. Za svaki zajam su u zalog stavljale prst s ruke ili ponekad dušu.
Tko je odlučio prizvati vraga morao je biti u krugu ocrtanom na zemlji blagoslovljenom ljeskinom šibom koja je rasla godinu dana. Krug se crtao na raskršću isključivo na kvatreni petak, a crtao se onoliko velik koliko se moglo najdalje doseći šibom kako vrag ne bi mogao doći do osobe. Broj ljudi u krugu nije smio biti paran. Osoba bi prvo zafućkala tri puta prstima. Zatim bi krenuli dolaziti svakakvi strahovi (velike kače, strijele bi počele gađati čovjeka…). Mora se izdržati tri straha, a četvrti dođe vrag koji pita što ovaj želi. Čovjek odgovori vragu te mu on ponudi dati novac, ali za cijenu jedne duše. Ako je u krugu tri ili pet osoba, svatko mora obećati jednu dušu. Izađe li čovjek od straha iz kruga, ništa ne vrijedi. Ako želi da mu vrag ispuni želju, mora svoj mali prst staviti na krug da mu vrag izvadi kapljicu krvi s kojom si zapiše njegovu dušu ili ono s čim mu čovjek obeća platiti.
Još jedan način prizivanja vraga je sljedeći (nadam se da ga nitko neće isprobati): Tko želi dobiti novac od vraga treba uloviti mačka bez ijedne bijele dlake i odnijeti ga u šumu na mjesto gdje se ne čuje niti pijetlovo kukurikanje niti zvonjenje zvona. Tamo ga treba zaklati, oderati, speći i pojesti. Kada to napravi, doći će vrag i pitati ga što želi i to mu dati. Osoba koja priziva vraga ne mora biti sama. Može ih biti i tri ili pet.
Vražje prebivalište
Susreće ih se na livadama, raskršćima, putevima ili drugim pustim mjestima. Slični su ljudima, ali s rogovima, repovima i kopitima. Umiju mijenjati svoj oblik – sad mačka, sad pas, sad dječak, sad kao ljestve…
Seljaci iz svetonedeljske okolice su pričali da je kod njih u Sopotu (kotlinasta jama kod brijega Nedelšćaka) puno vragova i da svugdje trče. Moguće ih je vidjeti danju i noću, ali nije svatko imao sposobnost vidjeti ih. Lovci su govorili kako su znali mjesta po kojima su oni trčkarali i više puta su ih čuli kako buče i nabijaju. Samo je velikim grešnicima bilo opasno uznemiravati vragove.
Cvjetanje novca
Na Ivanje i mlade kvatrene petke te posebice na božićne kvatre može se vidjeti plamen kako gori iz zemlje. Po narodnim predajama to upućuje na cvjetanje novca koji je tamo davno zakopan, a najvjerojatnije su ga zakopali vrazi. Osoba koja novac želi iskopati, oko ponoći treba ići sama ili s više ljudi na to mjesto i kopati. Pri iskapanju ne smije se ispustiti ni glas te se ne smije bučiti.
Ako u tome sudjeluje više od jedne osobe, broj osoba mora biti neparan. Za vrijeme iskapanja novca svakakvi strahovi će iskušavati ljude ne bi li progovorili, a kvatri će se tomu ceriti. U slučaju da strahovi uspiju zastrašiti čovjeka, novac bi propao duboko u zemlju i do njega se više ne bi moglo doći.
Plamen gori u različitim bojama po kojima se prepoznaje o kakvom blagu se radi. Ako je plamen plav, pod njim je zlato. Srebro se nalazi ispod plamena koji je srebrnobijel. Ako kamen mutno gori ispod njega su papirnati novci.
Kako novac ne bi tonuo na dno dok se kopa, može se položiti blagoslovljeno čislo ili kruh na plamen da izgori.
U slučaju da je pronađeni novac pripadao vragu ne smije ga se dirati jer tko ga prvi takne platit će životom. Kako bi to spriječili, ljudi bi poveli sa sobom staro kljuse koje bi privezali za škrinju te ga potjerali da pomakne blago što je rezultiralo smrću životinje. Tek su ga tada drugi mogli dirati bez opasnosti.
Vrag taj novac uvijek označi te se to najčešće ne može vidjeti golim okom. Kada se kasnije plaća tim novcem, treba se paziti s kim se trguje jer vrag svoj novac može prepoznati, a ako ga prepozna slijedi gadna osveta.
Otkad je predaja koje je puk ovih prostora što kazivanjem što pisanjem bilježio, pojavljuje se i vrag, odnosno njegovi sluge. Prisutni su kao narativni element, upozorenje i objašnjenje, vjerovanje u njihovo postojanje predstavljalo je i opravdanje na brojne progone vještica. čarobnjaka i svih onih koji su, kako je tvrdio puk, napravili pakt u kojem su žrtvovali dio svoje duše u zamjenu za bogatstvo i moć materijalnog svijeta.
Izvori: Milan Lang, Samobor; Zdenko Bašić, Mjesečeve sjene; Čarobna družba: Vjerovanja u nadnaravna bića u Podravini