“Ko kontroliše prošlost, taj kontroliše i budućnost. ” – Dž. Orvel “1984.”
Misterije drevnog Egipta, privlače pažnju naučnika već nekoliko vjekova. Među brojnim kulturnim – arhitektonskim spomenicima koje je ostavila isčezla civilizacija bezuslovno najpoznatije su tri gigantske piramide koje se nalaze na kamenom platou – Giza, blizu Kaira.
Ko, kada i zašto je izgradio ove kiklopske tetraedre? Čini se da je na ova pitanja akademska nauka odavno našla odgovor. Međutim, nema jedinstvenog odgovora na pitanje: Kako su gradili? Ili tačnije kako su drevni graditelji obrađivali i prenosili ogromne kamene blokove? Varijanti je mnogo, no svaka od nijh sadrži dosta slabih mjesta. Svi pokušaji da ih istraživači provjere u praksi, završavali su se neuspješno.
Međutim, još u drugoj polovini XX vijeka inženjeri – hemičari su napravili otkriće koje je dalo ključ, za odgonetanje tehnologije gradnje piramida. Štaviše nezavisnom ekspertizom uzorka gradevinskog kamena u potpunosti je potvrđena teorija naučnika. Misterija drevnih piramida je bila odgonetnuta.
Očekivalo bi se da će ovo otkriće biti senzacija i da bi ti naučnici, mogli da dobiju najprestižnije naučne nagrade. Međutim, sve se odigralo drugačije. Naučni svijet je odgovorio potpunim čutanjem. Egiptolozi otkriće kao da nijesu primijetili, i ne žele da ga primijete još uvijek.
Egipat se može nazvati jednim od najblagodarnijih mjesta na planeti, za istoričare, arheologe, umjetnike i jednostavno za turiste. Ogromne kamene statue, ruševine drevnih hramova, zagonetni hijeroglifi na zidovima palata, stotinama godina pobuđuju maštu istraživača. Međutim, najvažnije obilježje Egipta su piramide.
Postoji ih više od 80. Nalaze se duž rijeke Nil na rasojanju od 50 km. U tom ansamblu dominiraju monumentalne građevine na platou Giza, blizu Kaira. Piramide: Keopsa, Kefrena i Mikerina nazvane su “velike” i jedino su od Sedam svjetskih čuda. Visina najveće od njih, Keopsove piramide prelazi 140 m i sastoji se od preko 2 miliona kamenih blokova gdje svaki teži od 2,5 do 15 tona.
Naravno, savremenog čovjeka je teško nečim zadiviti čak i veličinom piramida, ali ipak pitanje kako su prije mnogo vjekova, Ijudi mogli napraviti tako nešto ne daje naučnicima da mirno spavaju ni danas.
Neobjašnjiva veličina piramida
Egiptolozi su ponudili mnogo varijanti tehnologije izgradnje ovih kolosa, i povremeno pokušavaju da ih provjere u praksi. Tih poznatih provjera je mnogo, radili su ih Amerikanci, Japanaci, i mogu se podijeliti u nekoliko serija. Prva kategorija provjera je pravljenje mehanizma nekih drvenih konstrukcija, nekih ogromnih kranova, pomoću kojih bi blokove omotane konopcima drevni robovi navodno podizali na drvene oblice, a zatim prevozili, na desetine i više kilometara.
Međutim, istraživači su se brzo uvjerili, da sa tehničke tačke gledišta sve ove teorije su blago rečeno sporne. Svi pokušaji da se izgradi, tom tehnologijom, čak umanjena i uprošćena kopija drevnih građevina neizbježno su pretpili fijasko. A drevni graditelji piramida imali su posla ne sa modelima i blokovima težine nekoliko tona, nego sa pravim kolosima, koji su težili i do 500 tona.
Na primjer, čuvena Sfinga u Gizi je izgrađen upravo od takvih. Teško je i zamisliti da su Egipćani mogli i da podignu ovu gromadu s mjesta, a ne još da je premještaju, kao tvrde egiptolozi, na destine i stotine kilometara. Ovaj gigantski blok nalazi se u blizini Kefrenove piramide.
Čuveni egiptolog Žan Filip Lauer (Jean-Philippe Lauer) u svojoj knjizi ” Misterije egipatskih piramida ” iznio je pretpostavku, da su ogromne kamene blokove premještali pomoću drvenih oblica, no i ova verzija izaziva ogromnu sumnju. Čak i danas transport kamenih blokova od 500 tona bio bi izuzetno složen tehnički zadatak. Na kraju krajeva, šta je sprečavalo drevne Egipćane da ih podijele na nekoliko djelova, da bi olakšali rad. Kako tvrde istoričari u kamenolomima drevnog Egipta uspešno su rezali blokove različitih veličina.
Ništa nije manje složeno pitanje: Kako su podizali te mnogotone blokove? Žan-Filip Lauer, u svojoj knjizi, kritikuje verziju podizanja blokova pomoću drvenih mehanizama, i insistira na drugoj verziji izgradnje piramida, pomoću zemljanih nasipa, po čijim su padinama navodno vukli teške blokove. A u knjizi Aliberta Karla Karpičečia (Alberto Carlo Carpiceci) ” Egipat 5.000 godina civilizacije” opisana je verzija upotrebe drvenih mehanizama.
Postoji i teorija, da su se piramide gradile ne od dna do vrha, nego od vrha do dna, u početku su bile izgrađene od cijelog kamena a zatim obložene kamenim blokovima. Ali čak i da su predloženi načini gradnje teoretski izvodljivi, oni su prvenstveno neverovatno teški i osim toga, ne mogu da daju odgovore na sva pitanja.
Neki drevno egipatski arhitektonski rebusi, tako ostaju ne odgonetnuti. Svi kameni blokovi u zidovima piramida imaju male, jedva vidljive zazore i idealno su međusobno kompatibilni. Zazor (fuga) između nekih od njih nije veći od pola milimetra. U piramidama se vidi savršena podudarnost između granitnih blokova pri čemu se većina blokova sastavlja pod idealno pravim uglom. U spojevima se ne može staviti čak ni igla. Da bi se postigao takav rezultat sama marljivost jasno je da je nedovoljna. Potrebni su specijalni instrumenti i unikatna tehnologija obrade kamena, čak i po savremenim kriterijumima.
Kako su Egipćani mogli napraviti takve spojeve između blokova? Predstavnici naučnog svijeta samo šire ruke, i nastavljaju da podržavaju verziju o misterioznom sjaju drevne egipatske civilizacije. U nekim slučajevima to biva čak smiješno. Na primjer, na Sfingi jedan od unutrašnjih uglova urađen ne putem štemanja dva bloka kako se obično radi, nego putem pravljenja zgloba u samom bloku. Zamislite šta znači da se napravi takav blok sa zglobom. Znači da se treba skinuti cijela površina bloka, udubiti blok do 5 cm. Ideja je potpuno bezumna, i ne uklapa se u okvire obične kamene gradnje.
Nameće se još jedno pitanje: Zašto su drevni graditelji komplikovali i bez toga složen zadatak? Treba reći da autori ovih teorija shvataju svu njihovu nedoslednost. Zato se u ozbiljnim naučnim knjigama mogu naći, po nama, neozbiljni iskazi da su drevni narodi posjedovali sada izgubljene mistične sposobnosti, pomoću kojih su podizali veliko kamenje u vazduh koje se samostalno prenosilo kroz prostor.
Ovo ulazi već u oblast fantastike. U takvoj situaciji ostaje još da se pretpostavi da su graditelji ogromnih građevina bili iz neke visoko razvijene civilizacije. Na primjer stanovnici legendarne Atlantide ili čak vanzemaljci. A šta ako formulišemo pitanje drugačije, na prvi pogled ne manje paradoksalno: Ako drevni graditelji nijesu mogli da režu i postavljaju jedan na drugi ogromne kamene blokove, na koji način, su oni ipak izgradili svoje velike piramide? Možda su koristili neku drugu tehnologiju gradnje?
Kamen ili beton
Kako se danas gradi objekat slične veličine? Uglavnom od betona. Da se piramide sada grade, sigurno bi bile izgrađene uglavnom od betona. Po obliku blokovi egipatskih piramida mogli bi da budu betonski. No proizvodnja tog građevinskog materijala zahtijeva korišćenje veoma složene savremene tehnologije. Uzmimo na primjer proizvodnju cementa, osnovnog sastojaka betona. U prvoj fazi stijena se usitnjava uz dodavanje vode i pretvara u tečnu masu.
Ova masa u specijalnim pećima se postepeno zagrijava gdje dolazi do složenih fizičko-hemijskih transformacija. Posle ubrzanog hlađenja dobija se polufabrikat, takozvani klinker koji se ponovo melje. Problem je u tome što je u fazi pečenja neophodna temperatura od oko 1500 stepeni. Samo pod tim uslovima materijal dobija potrebne osobine. Teško da su drevni Egipćani imali takve peći, a samim tim i takav beton. Ali sa druge strane čovječanstvo je od davnina koristilo nešto nalik betonu ili cementu za pravljenje kamenih građevina. Ljudi su odavno shvatili da kamenje samo ne može da stoji treba biti povezano ili sa cementom, ili sa krečom, sa žumancem.
U raznim vremenima i u raznim zemljama kao vezivno sredstvo koristio se vosak, smola, pšenišno brašno, itd. Ali da li se ove supstance mogu koristiti na industrijskom nivou? I to ne za povezivanje blokova nego za proizvodnju samih blokova, miliona blokova. Dakle, beton otpada, ili ipak ne? Francuski hemičar prof. dr. Žozef Davidovič sa Bermskog univerziteta srednom XX vijeka pronašao je mogućnost dobijanja, tkz. geopolimernog betona. Ova proizvodnja ne zahtijeva primjenu složenih savremenih tehnologija.
Za njegovu proizvodnju može se koristiti bilo koja stijena. Beton brzo očvršćava na sobnoj temperaturi i pretvara se u vještački kamen. Danas ovu tehnologiju uspješno koriste američki i evropski proizvođači. Suština Davidovičevog otkrića je u tome što je za pravljenje vještačkog kamena, predložio da se koristi odavno poznata fizička pojava – adhezija. Adhezija od latinske riječi adhaesio – prianjanje tj. spajanje raznih tečnih i čvrstih tijela na mjestima kontakta njihovih površina. Davidovič je pretpostavio da je njegovo otkriće moglo biti poznato drevnim graditeljima, uključujući i graditeljima egipatskih piramida.
Davidovič je iznio smjelu hipotezu da piramide i ostale poznate građevine u Egiptu nijesu od kamena, nego od betona. Da bi se proizveo geopolimerni beton nijesu neophodni visoka temperatura i visok pritisak, ni savremena tehnologija, sve što je neophodno je da se znaju tačne proporcije supstanci koje se koriste. Davidovič je identifikovao 13 komponenti građevinskog materijala, koje su koristili drevni Egipćani. Ispostavilo se da su oni bili “na dohvat ruke” graditeljima. Na primjer: Natrijum bikarbonat u velikoj količini se nalazi u pustinji i jezerima, a talog rijeke Nil sadrži aluminijum oksid.
Još uvijek postoje Ijudi u Kairu, koji na obali iz taloga Nila koji nije samo glina, nego smješa gvožda, aluminijuma i ostalih organskih supstanci, mijenjaju osobine taloga do pravog kamenog stanja. Vezivno sredstvo je neophodno za dobijanje veštačkog kamena od čvrstih materijala kao što su granit ili diorit. Ali može i bez vezivnog sredstva ako se koristite meki materijali koji se lako mogu drobiti do veoma mekog praha. Možete uzeti bilo koju stijenu izdrobiti je do određene veličine, a zatim taj meki prah pomiješati sa običnom vodom i dobija se kamen koji se praktično ne razlikuje od prirodnog kamena. Dakle, može se zaključiti da je drevni Egipat imao sve uslove za pravljenje betona.
Postoji zanimljiva drevna egipatska slika na zidu Rihmerove grobnice. Iz nje se može potpuno protumačiti, fazni opis proizvodnje betonskih blokova. Na slici dva Egipćanina uzimaju vodu iz kvadratnog rezervoara, treći miješa materijal. Sledeći priprema smješu. Dobijena masa se sipa u kante, dalje tom masom se izliva ogromni blok. Podsjetimo se glavnih misterija piramida i provjerimo da li se one mogu objasniti pomoću betonske verzije.
Prva misterija – Kako su podizali…
Antički grčki naučnik Herodot, koga zovu ocem istorije posle putovanja u Egipat, i razgovora sa lokalnim žricima iznio je novu verziju tehnologije gradnje piramida. On piše: ” Pošto su postavili prvi kamen (prvu stepenicu) ostale su podizali pomoću sprava napravljenih od kratkih drvenih greda kamen za prvi red stepeništa dizali su s tla; kad bi kamen stavili tu, premještali bi ga na drugi, sa prvog nivoa su premještali na drugi sprave kojim su kamen stavljali na drugi nivo. Koliko je bilo redova, toliko je bilo i sprava.
A postojala je još i jedna pomična sprava koja se posle podizanja kamena bez muke prenosila na sledeći nivo. ” Dosta maglovit opis. Kakva je to sprava i kako je radila? I kako je moguće mnogotone blokove podignuti drvenim spravama? Egiptolozi bez imalo sumnje, proglasili su Herodotovu verziju pogrešnom. Ali, pod pretpostavkom da se govori o geopolimerenom betonu to se pred nama nalazi potpuno istinit opis kalupa, gdje se izlivala smješa, to jest obična građevinska oplata. Oplata je razdvojiva drvena ili metalna forma, namijenjena za izlivanje betonske smješe koja određuje oblik buduće betonske ili armirano – betonske konstrukcije.
Ako se pažIjivo pročita tekst postaje jasno da je Herodot opisao drvenu oplatu. Pomoću kojih se izlivao materijal jasno je ako se izlije odjednom velika količina betona, oplata ne bi izdržala, jasno je da su izlivali sloj po sloj. Ovi slojevi se mogu vrlo dobro danas vidjeti tamo gdje su blokovi ogoljeni. Da je to prirodni krečnjak (vapnenac) tragovi bi morali biti jednaki i paralelni. Krečnjak (vapnenac) je sedimentni materijal njegova slojevita struktura formira se pri taloženju, na okeanskom dnu različitih supstanci koje postepeno milimetar po milimetar povećavaju paralelne slojeve. A kod blokova piramida i hramova slika je sasvim drugačija.
Ovo je fragment bloka Keopsove piramide. To je odlomak gornjeg ugla bloka, na površini odlomka bloka jasno se vidi mreža. Odakle otisak mreže? Postoji jednostavno objašnjenje, to je trag mreže, kojom je bila obložena unutrašnjost oplate, gdje se izlivao blok. Tako kao da je jedna mreža postavljena sa lijeva na desno a druga ju je prekrivala sa desna na lijevo, dva sloja. To je moguće samo ako je to bio dio oplate, mreže kojom se oblagala oplata. A evo gornja površina bloka, koja je neujednačena, gruba.
Tako i treba biti, ako je to beton. Sada da se izbegne ovaj defekt koriste se specijalni vibratori. Ali da li su drevni graditelji mogli imati nešto slično? Da je blok isklesan od kamena površina bi bila jednako obrađena i ona bi imala ravnomjeran karakter. Prisustvo oplate znači da imamo posla sa betonom. Postavlja se pitanje: Zašto niko nije obatio pažnju na tragove mreže? Zbog toga što u nižim redovima piramide, gdje obično turisti prolaze, sličnih tragova oplate nema. Ali ako dođemo na više nivoe? Ovaj fragment bloka je uzet sa visine više od 50 m Tamo su slični tragovi vidljivi na svim blokovima. Može se naravno pretpostaviti da su drevni Egipćani različito obrađivali kamen, na različite nivoe građevine.
Postoji i drugo objašnjenje: Blokovi piramida su prilično meki, njihova tvrdoća može se uporediti sa tvrdoćom gipsa ili čovjeijeg nokta. Tako da su česte u tim mjestima pješčane oluje mogle vjekovima izbrusit površinu blokova i uništiti sve tragove. Pijesak djeluje na piramide kao brusni materijal on se diže do visine maksimalno 10- 20 m, 30 m. Tragovi oplate su bili pronadeni visočije. Tragovi mreže se mogu vidjeti ne samo na blokovima piramida. Na kamenu Hrama u Esni jasno se vide tragovi betonskog porijekla i ostaci meže za oblaganje zamrznuti u kamenu.
Druga misterija – Kako su spajali…
Sada pokušajmo da shvatimo drugu misteriju: Kako su pri gradnji piramida i hramova Egipćani obrađivali blokove da bi zazor između njih bio minimalan. U mnogim mjestima fuga izgleda, kao ogrebotina na površini kamena. Egiptolozi ne mogu da daju jasno objašnjenje za ovaj fenomen. Ostaje im samo da se dive. Zamisliti kako su Egipćani prenosili mnogotone kamene blokove je istinski teško.
Osim toga prije nego što su spajali blokove jedan sa drugim, morali su da ih izrežu od cijelih stijena. Kako egiptolozi tvrde, to su radili pomoću bronzanih testera. Bilo ko, ko je ikada šegao drvo sa čeličnom pilom koja ima zupce, zna da se ništa ne može presjeći bez tragova. Uvijek postoje tragovi testere. Ima li takvih tragova na kamenju Keopsove piramide? Ne. Niko i nikada ih nije vidio.
Zato niko nije ni vidio ove pile, negdje u nekom muzeju. Ali ako su blokovi izlivani a ne rezani, onda sve dolazi na svoje mjesto. Svaki sledeći blok je rađen pričvršcivanjem drvenog kalupa na već gotov blok. Vi tu izlivate novu količinu betona i vode, i dva bloka se bukvalno stapaju. U principu, drevni graditelji mogli su raditi zidove i monolitne, ali u ovom slučaju, piramide bi prije ili kasnije pukle i srušile se, pod uticajem promjene temperature i unutrašnjeg naprezanja konstrukcije. Da bi građevina tako reći “disala” vidimo da su je podijelili na odvojene blokove. Zbog toga piramide postoje i danas. U njihovim mnogovjekovnim zidovima nećete vidjeti nikakvu pukotinu. Ali zato možete otkriti sasvim neočekivane stvari. Na primjer, u jednoj od manjih piramida koja se nalazi južno od Mikerinove piramide u Gizi, odmah upada u oči prilično čudna tvrdoća. Ova piramida je napravljena od blokova tvrde spoljašnjosti i mekog jezgra, kod prirodnog kamena to se ne dešava.
Za betonski blok to je normalno. Zato što možete praviti blok koristeći različite materijale za izlivanje. Manje kvalitetan materijal unutar, a kvalitetniji spolja. Unutrašnji sloj može se jednostavno lomiti rukom. Spoljašnji sloj se ne može lomiti rukom. Unutar bloka kamen je dosta mek i lako se lomi prstima, a spolja je tvrda kora, koja se čak i sa nožem teško reže. Može li imati prirodni kamen tvrdu koru i meku unutrašnjost? Pri tome kamen nije izrađen nego uzet iz kamenoloma. Po našem mišIjenju – ne. To je isključeno.
A ako je beton, naravno da može. Površinskom sloju betona mogli su dodati supstance, koje daju veću tvrdoću. I opet se postavlja pitanje: Zašto to drugi nijesu vidjeli? Oni su bili povučeni tim: “Da su na drugoj srtani Nila rezali blokove od krečnjaka, kao što je prikazano u specijalnim dokumentarnim filmovima a zatim su ih stavljali na brodove i splavove i prevezli na drugu stranu.
Tamo je drugačiji krečnjak. Tamo je krečnjak kod koga su se odlično sačuvali škriljci brojne školjke, veličine novčića, a u blokovima Keopsove piramide ih nema. Nema organskih ostataka za datiranje. Štaviše svaki krečnjak ima pukotine u Keopsovoj piramidi ih nema, zato što je beton amorfan, ne stvara pukotine i ponaša se kao materija koja je u svim pravcima jednake tvrodoće.
Treća misterija – Tajanstveni sarkofazi
U Keopsovoj piramidi nalazi se ogroman monolitni granitni sarkofag Ali niko ne može da odgovori na pitanje: Kako je on tu dospio? On nije mogao proći kroz postojeće prolaze i vrata piramide. Oni su mnogo uži. Sjetite se i drugih sličnih zagonetki. Na primjer, u čuvenoj Dolini kraljeva 100 km od Kaira u blizini grada Luksora sada se ovdje nalazi široki put, po kojem se može čak ići automobilom. Ali, prije 100 godina ovdje nikakvog puta nije bilo. Dolinu gdje su čuvani faraoni sa svih strana su okruživale strme stijene da bi došli u dolinu, morali su se koristiti uski tuneli iskopani u stijenama.
Kada su u dolinu došli prvi francuski osvajači, predvođeni s Napoleonom bili su zapanjeni otkrivši u faraonovim grobnicama granitne sarkofage. Njihove dimenzije su mnogo veće od samog ulaza u dolinu. Pri tom ti sarkofazi kao i u Keopsovoj piramidi su monolitni, nijesu sastavljeni od djelova jer pri udaru čekićem zvone, kao zvono. Egiptolozi kažu da su ih spustali užetom preko stijena. Ali, zašto nijesu samo malo proširi ulaz u dolinu? Pošto je tamo meka stijena i ne bi bilo problema. Ali ako pretpostavimo da se sarkofazi nijesu prenosili nego su izrađeni u samoj dolini od geopolimernog granitnog betona, tada i ova misterija dobija potpuno racionalno objašnjenje.
Metod geopolimerizacije, omogućava pravljenje ne samo vještakog krečnjaka. Beton se može napraviti od bilo kog drugog minerala. Na primjer od granita ili čak super tvrdog diorita. Žozef Davidovič je pretpostavio da blokovi piramida nijesu jedini drevno – egipatski objekti, napravljeni od betona. Imitacija prirodnog materijala mogla se koristiti svuda: pri izradi hramova, statua, artefakata. Ovo rešava još jednu egipatsku misteriju, povezanu sa amforama nađenim u Žoserovoj piramidi. Amfore su napravljene od najtvrđeg kamena, osobito diorita. Današnji skulpturi i ne pokušavaju da koriste ove vrste kamena, neki od njih su tvrđi od čelika.
Postavja se pitanje kako su se takve amfore mogle praviti bušenjem. Egiptolozi tvrde da su bušene. Stari Egipćani su uzimali kamen brusili ga spolja da bi dobili oblik amfore a zatim korišćenjem nekih bakarnih instrumenata ili kamenih bušili, bušili i izbušili unutrašnju šupljinu. Nije jasno sa čim su bušili to nije jednoobrazno svrdlo, i sad ne posoji takvo svrdlo koje bi bušilo amforu na vrhu usko grlo i ravnomjerno proširenje niže. Štaviše, ni na unutrašnjoj ni na spoljašnjoj površini amfora nijesu ostali nikakvi tragovi obrade od tvrdih instrumenata.
Koliko je truda i vremena trebalo da se utroši da bi se dobili zidovi ne samo ravnomjerni po debljini, nego i apsolutno glatki. Otkriće Davidoviča u potpunosti rešava ovaj problem. Još ne stvrdnuti geopolimerni beton mogao se obrađivati na običnom grnčarskom točku, kao glina. A to znači da drevni majstori nijesu trošili puno vremena za njihovo pravljenje.
Četvrta misterija – Gravure u kamenu…
Postoji još jedna činjenica koja izaziva kod mnogih egiptologa divljenje riječ je o dubini i jasnoći hijeroglifa, urezanih u najtvrđem kamenu. Analognog načina sa drevno egipatskim nanošenjem znakova nema nigdje više. Ako pogledamo gravuru na kamenu na primjer evropsku, rusku, koja je u mekom kamenu vidimo da se kamen reže pod raznim uglovima i dobija nešto zakrivljeno udubljenje. U egipatskom rezbarenju je sasvim drugačiji princip tamo su znaci pod pravim uglom urezani u kamenu.
Čak i od današnjih tvrdih legura ne mogu se napraviti alati koji prolaze kroz granit ili diorit, kao nož kroz puter. Rezač u rukama drevnog majstora kao da nije imao nikakav otpor, i nije se pomjerao u stranu ni u najtvrđem kamenu. Ovdje se naravno može ponovo raspravljati o vještini egipatskih stvaraoca, i očiglednoj tendenciji da komplikuju svoj zadatak. Zaista, zašto bi urezivali kamen više od 10 cm? Zašto se nijesu ograničili na skromnih 2-3 centimetra. Natpisi bi se i tako lijepo mogli pročitati. Međutim tragajući za sveobuhvatnim objašnjenjenjima umjesto stvaranja novih mitova o nekim vrijednim zanatlijama, produktivnije će biti da se vratimo na ideju geopolimernog betona, i pretpostavimo da se znaci nijesu urezivali, nego utiskivali na njegovu još nezamrznutu površinu.
Tada sve postaje jasno. Egipćani su nanosili sloj štukature. Sloj štukature (stuccatura) koji su nanosili na zidovima je idealan. Bukvalno zidovi hramova imaju idealn sloj na kom su metodom utiskivanja nanosili svoje takozvane hijeroglife. Često se ta obloga stavlala od granita. No, nije jasno kako je unutrašnji dio obloge apsolutno identičan sa materijalom na koji se nanosi. Kada je štukatura to je normalna pojava. Zaista, ako zaboravimo da imamo posla sa misterioznom vještinom obrade kamena odmah postaje očigledno, da se bez štukature ovdje nije radilo.
U egipatskom granitnom kamenu i u izvajanim skulpturama, poput Sfinge postoji spuštanje površinskog sloja paralelno sa obrađene površine. Naravno, kamen može da bude slojevit, ali slojevi kamena se ne mogu spuštati paralelno sa obrađene površine tog kamena. Da biste napravili veoma veliku Sfingu nije potrebno trošiti tako kvalitetan beton na unutrašnje djelove Sfinge. Na kraju još jedan argument u korist betonske verzije. U unutrašnjosti ovog hrama postoji takva statua na kojoj su izrezbarene slike tipične za drevni Egipat.
Ona se sastoji se od granitnih čestica koje su spojene sa sivom supstancom, koja se može prosto zdrobiti rukom. Prirodni granit koji se lako drobi rukom, u nauci je nepoznat. Možda u ovom slučaju imamo posla sa proizvedenim škartom koji su uradili drevni majstori. Graditelji su tako loše odredili sastav, da se on drobi rukom. Egipćani su takođe Ijudi i mogu ponekad da pogriješe. Na primjer, u formiranju sastava betonske mase. U svakom slučaju, vještačko porijeklo kamena je očigledno.
Peta misterija – Kako su drobili…
Mora se objasniti još jedna okolnost. Kako su graditelji drobili stijene? Zašto ne bi pretpostavili da se ovaj zadatak rešavao slično kao mljevenje zrna žitarica. Gdje su korišćene stupe, trenje i žrvnji To ne bi bio problem jer su pronađene posude u Egiptu sa kojima se mogla mljeti stijena. Ručnim trenjem može se mljeti krečnjak. Ali kako da se samelje tvrda stijena u prah, kao diorit čini se da postoji prilično jednostavan način. Mi to radimo na terenu svake godine. Kada je potrebno da dobijemo prah od veoma tvrde stijene.
Mi jednostavno na jedan kamen stavimo drugi kamen i trećim kamenom meljemo. Evo ovako, kamen od kamen i dobija se prah. Ovim načinom može se dobiti sirovina za proizvodnju predmeta od vještačkog kamena, bilo koje tvrdoće, i u bilo kojoj količini. Naravno, ako se dugo udara. Pri tom ne mora se sameljiti sav kamen. Mješavinom praha i nevelikih komada dobija se tvrđi beton i ubrzava proizvodnja. Osim toga, drevni stanovnici su koristili još jedan veoma lak način mljevenja. U Jemenu, Ijudi melju žito, Ijuljajući se u velikoj kamenoj ovalnoj zdjeli. Na taj način se može samljeti velika količina tvrdih kamenih stijena.
Na taj način hipoteza da je u starom Egiptu korišćen geopolimerni beton, dobija potpuno završenu formu. I zaista daje objašnjenja za veliki broj tajni piramida. I ne samo nih, Baalbek u Libanu, Stounhendž u Engleskoj i druge slične građevine u potpunosti bi mogle biti izgradene na sličan način. Ali ako je geopolimerni beton zaista koristilo čovječanstvo od pamtivjeka, gdje je onda nestalo, unikatno znanje?
Odgovor na ovo pitanje je potpuno očigledan. Ranije samo mali dio otkrića je bio dostupan cijelom čovječanstvu, ostali su se čuvali u najvećoj tajnosti. Tajnu je moglo znati samo nekoliko posebnih osoba. U slučaju njihove iznenadne smrti, bilo ja nemoguće da predaju tehnologiju gradnje. Naime, tako je izgubljena tehnologija za proizvodnju mačeva od damascus čelika, ali ipak, znamo o njima, Ili smo barem nešto čuli o njima. Ali zašto ne znamo ništa o unikatnom građevinskom materijalu, koji se primjenjivao u prošlosti. Zar o njemu nije ostalo nikakvog istoriskog spominjanja?
Šesta misterija – Filozofski kamen (Kamen mudrosti)
Svi mi znamo o čuvenom filozofskom kamenu iz srednjeg vijeka. Posebno o traženju filozofskog kamena od strane alhemičara XXVII, XXVllI i XIX vijeka. Naravno, sama tema filozofskog kamena je veoma obimna tu postoji mnogo isprepletanih različitih priča. Konvencionalna nauka smatra Alhemiju kao naučni pravac u razvoju obične hemije. Među dostignućima alhemije su otkrića i usavršavanje praktično vrijednih proizvoda, kao što su mineralne i biljne boje, staklo emajl, legure metala, kisjeline, baze i soli. Međutim, glavni zadatak alhemije je dobijanje tkz. filozofskog kamena. Po ustaljenom mišIjenju u srednjem vijeku su tražili supstancu pomoću koje može da se gvožđe i bilo koji drugi metal pretvori u zlato.
Ostali pronalasci su samo nusprizvodi, slučajno dobijeni u tim uzaludnim traganjima. Međutim teško da je mogla postojati nauka stotinama godina koja nije davala nikakve realne rezultate, zasnovana na fikciji i praznim obećanjima. Očigledno da su se alhemičari uzimali za rešavanje nekih praktičnih zadataka. Pri tom, oni koji su ih finansirali trebali su da imaju neku osnovu da vjeruju da je cilj izvodljiv, da je nekada to bilo urađeno. Međutim u istoriji alhemije se smatra da je tajna filozofskog kamena bila poznata upravo u Egiptu.
Poslednji čovjek koji je posjedovao to tajno znanje bio je izvjesni Rimljanin koji se zvao Morien. Predanje kaže da je egipatska car Kalin, okupio svoje alhemičare i zatražio da naprave željeni kamen. Međutim svi njihovi pokušaji nijesu uspjeli. Tada je kod cara došao Morien i lako riješio postavljeni zadatak. Nagrada Romljaninu je bila što je ostao živ, svi ostali alhemičari su kažnjeni. Ali Morien je pobjegao, bojao se da će ga kad tad zadesiti ista sudbina. Mnogo godina kasnije jedan od carevih sluga je pronašao bjegunca i pitao ga da mu otkrije tajnu. Morien je odgovorio na zadato pitanje. On mu je pričao o toj tajni. Da biste dobili kamen – Morienus je rekao – da treba prvo sve uništiti i da ima nekoliko sastavnih elemenata zvao ih je zagonetnim imenima, koje sagovornik nije razumio. Kasnije alhemilčari su pokušavali da protumače riječi Moriena no vidimo neuspješno, jer filozofski kamen nije dobijen. Ali ako pretpostavimo da je riječ o proizvodnji geopolimernog betona?
Mi ne kažemo da je filozofski kamen obavezno geopolimerni beton. Ne. Ali jedna od varijanti je potpuno moguća, i sa tog stanovišta dobijaju novi jasniji smisao mnogi dokazi iz starih izvora. Postalo je jasno, da kad se pogleda u stare alhemičarske knjige relativno često i precizno se opisuje metodologija proizvodnje geopolimernog betona. I zaista, tehnologija je takva prvo treba samljeti stijenu zatim dodati specijalne supstance onda sve izmiješati i na kraju dobije ovaj kamen. Sada govorimo o vještačkom kamenu, a ranije vještina kao i filozofija zvalo se svako znanje.
Veštački kamen je kamen dobijen pomoću vještine, tj. pomoću znanja, zato se on može zvati filozofski kamen, dobijen pomoću filozofije – znanja. Naravno tako važan pronalazak kao geopolimerni beton od kojeg su se mogli praviti tvrdi zidovi na tvrđavama i drugim objektima, taj pronalazak je imao veliku važnost i zato je jasno zašto su posle njegovog gubitka, dugo i uporno pokušavali ponovo da ga pronađu, ali u srednjem vijeku nijesu uspjeli. Sa tim su se bavili naučnici u XVll vijeku, a zatim odustali, i evo u XX vijeku su ponovo otkrili. Smjela hipoteza Davidoviča, Fomenka, Nosovskog, i drugih naučnika naravno zahtijeva nezavisnu provjeru. Da bi se tačno utvrdilo od kakvog su kamena napravljene piramide od prirodnog ili vještačkog, dovoljno je uraditi fizičko-hemijsku analizu. Takvu analizu su uradili ruski naučnici.
Činjenice protiv mitova
U novembru 2005. istraživačka grupa projekta”Nova hronologija” na čelu sa Gljebom Nosovskim, posjetila je Egipat. Tokom istraživanja su otkrivene nove činjenice, koje potvrduju betonsku verziju, od kojih su se mnoge našle u ovom filmu. Pored toga, bili su uzeti uzorci građevinskog materijala jedne od 3 velike piramide – Mikerinove piramide. Procenjuje se da jedna trećina njezine visine obložena prirodnim granitom Fragment te obloge je uzeo Gljeb Nosovski za ispitivanje. Fragment za ekspertizu. Stvarno kamen od kojeg je izgrađen blok, izgleda kao prirodan, ne liči na beton. Zato je bilo zanimljivo saznati rezultate ekspertize, koja je sprovedena u Institutu za fizičku – hemiju i elektro – hemiju RAN.
Vladimir Busigin: Cilj istraživanja je bio da se prouči struktura i elementi koji ulaze u sastav uzorka. Preparat smo pripremili metodom cijepanja i naknadno nanijeli na njegovu površinu elektro provodljiv elemenat. Korišćen je ugljen dioksid. Ugljen dioksid je nanešen u dubokom vakumu pri rotaciji uzorka, što je omogućilo da se dobije tanak sloj ugljenika na površini uzorka. Na taj način pripremljen uzorak je ispitivan skeniranjem elektronskim mikroskopom. Ovaj mikroskop je opremljen energetskim i talasnim detektorima sa X -zracima.
On omogućava da se utvrdi sadržaj elemenata sa tačnošću od 0,1 do 0,01 % zavisno od hemijskog sastava. Kao rezultat ispitivanja dobijene su mikrofotografije površine uzorka, na različitim nivoima i strukturama organizacije. Kao i rengenski spektri koji su jasno omogućili da se odrede elementi od kojih se uzorak sastoji, kao i njihov kvantitativni sadržaj. Rezultati hemijske analize pokazali su veoma visok, za prirodni granit, sadržaj titana, kalcijuma, natrijuma, fosfora, sumpora, hlora i aluminijuma; i obrnuto kalijum i silicijum su bili niži nego kod prirodnog kamena. Kako se to može objasniti? Po izgledu taj uzorak veoma podsjeća na komadić granita međutim bilo koji iskusni geolog kada pogleda fotografije, elektronskog mikroskopa, odmah će zaključiti da ovo nije prirodni kamen. Prirodni granit ima tvrdu ravnomjernu zrnastu strukturu.
Pri tom prostor između kristala je ispunjen čvrstim kvarcom. Kod uzorka uzetog iz Mikerinove piramide, slika je potpuno drugačija. Struktura kamena je prilično slaba, zrna minerala su raspoređena neravnomjerno, i povezani nekim vezivnim sredstvom, što nije tipično za prirodni kamen. Naime, prisustvom vezujućeg sredstva, može da se objasni visok sadržaj u uzorku titana, kalcijuma, natrijuma, aluminijuma i drugih supstanci. Sve to zajedno pokazuje, da vjerovatno imamo posla sa nekom građevinskom smješom. Sa nekim rastvorom čija je osnova od krečnjaka, a dodati materijali koji su očigledno vidljivi ili su od feldspata ili granita. Ove činjenice su dovoljne da se donese zaključak da je Mikerinova piramida obložena vještačkim materijalom.
Široko zatvorene oči
Godine 1982. Žan-Filip Lauer koji podržava kamenu verziju dao je Davidoviču dva fragmenta od blokova piramida i predložio da dokaže sa njima vještačko porijeklo. Hemijske analize koje su istovremeno sprovedene u dvije nezavisne laboratorije bez pogovora su potvrdile betonsku verziju. Davidovič je to izložio u referatu na kongresu egiptologa u Torontu. Lauer, koji je takođe bio na kongresu, nije se pojavio na nastup kolege. Samo je dao kratak komentar u štampi: “Nije glupo, ali nije moguće. Ne može biti, zato što ne može biti, nikada. ” Ovo je odgovor jednog naučnika drugom. Dvije godine kasnije 1984.
Davidovič se obratio egipatskom odeljenju za starine, tražeći da mu dozvole istraživanje na površini piramida u Gizi. Ali profesora su odbili. Razlog odbijanja su ovako objasnili: “Vaša hipoteza predstavlja samo vaše lično gledište, koje ne odgovara arheološkim i geološkim činjenicama. “. Ovo odbijanje ima karakter čiste demagogije, nema argumenata protiv hipoteze Davidoviča, i po nama to je jak pokazatelj toga da su ustvari neki Egiptolozi prepanuti, da će svaka diskusija na ovu temu izazvati velike probleme. Evo još jedan primjer 2006. američki naučnici su sproveli samostalno istraživanje supstanci, od kojih se sastoje blokovi Keopsove piramide. Spektralna i mineralna analiza je pokazala da uzorak građevinskog materijala se sastoji od mješavine: krečnjaka, pijeska i gline. Stručnjaci su došli do očiglednog zaključka, da je to beton.
Sada ništa ne može da pokoleba gotovo “religioznu presudu” predstavnika tradicionalne nauke. Jer Davidovič nije samo pisao knjige, on je i praktično dokazao da je moguća izgradnja betonskih piramida od materijala koji je bio dostupan drevnim Egipćanima. Kada gledate blokove piramida šta vidite? Vidite glatke blokove i blokove sa grubom površinom. Mi smo proizveli i jednu i drugu varijantu. Davidovič je pokušavao na taj način, da skrene pažnju na svoju teoriju. Ali sve je bilo uzalud. Ima se osjećaj da savremeni egiptolozi žele da sačuvaju divnu bajku, koju su stvorili njihovi prethodnici u XIX vijeku. Bajku o tome kako su milioni egipatskih robova, mnogo decenija, kao mravi prenosili ogromne kamene blokove i sa njima gradili monumentalne piramide. Previše toga je napisano u uđbenicima, snimljeni su lijepi filmovi, da bi se sada priznalo da je sve to izmišIjotina. Istoričari to ne žele. U tom slučaju može se pojaviti sumnja u istinitost i po drugim pitanjima.
Ako se na jednoj stranici naučnog rada nađe ogromna greška, i njezin autor umjesto da prizna ovu grešku, nastavlja uporno da afirmiše svoju istinu, to jasno kazuje da grešaka ima veoma mnogo. Zaista naša analiza egipatske istorije je pokazala da istorija i hronologija Egipta, koju štite egiptolozi stoji na veoma klimavim osnovama, i ima veoma mnogo, principijelnih i dubokih grešaka. U svim udžbenicima istorije se tvrdi da je Egipatska civilizacija veoma drevna i da je postojala prije nekoliko hiljada godina. Međutim, što je zapanjujuće nikakvih realnih dokaza koji potkrepljuju ovu naizgled očiglednu drevnost, istoričari nemaju. Tako pitanje: Kako su građene piramide, nije jedino i nije najprincipijelnije, odgovarajući na njega predstavnici zvanične nauke uporno podržavaju pogrešnu verziju.
Ima osnova da se tvrdi da i na ostala pitanja: “Kada, ko i zašto je gradio?” odgovori akademske nauke se ne zasnivaju na realnim osnovama, kako se čini na prvi pogled. ( Tekst iz filma “Istorija: Nauka ili izmišIjotina? – Alhemija piramida”; A.T. Fomenka i G.V. Nosovskog) Anatolij Timofejevič Fomenko ( rođen 13. mart 1945. u Donjecku) je akademik Ruske Akademije Nauka, doktor fizičko-matematičkih nauka, profesor Moskovskog državnog univerzita. Dobitnik državni nagrade Ruske Federacije 1996. godine (na polju matematike). Bavi se geometrijom i topologijom, jedan od najplodnijih ruskih matematičara današnjice.
On je autor “Nove Hronologije”, koja je poljuljala moderno shvatanje istorije, jer je naučno dokazala da je dosadašnja hronologija zasnovana na pogrešnim osnovama. Gleb Vladimirovič Nosovski, (rođen 26. januara 1958. u Moskvi ) je Ruski matematičar, stručnjak u oblasti matematičke statistike i naučne istorije, koautor “Nove Hronologije”. Trenutno G.V. Nosovskii je docent, na katedri diferencijalne geometrije i njene primjene u mehanici na matematičkom fakultetu Moskovskog državnog univerziteta.
Izvor: bebamur.com